Gledam te kako niz zelenu padinu rasipas korake ,
zavidim svoj toj travi po kojoj gazis i po njoj hodas ,
promatram te oblake dok ih osmjesima posjecujes
i krivo mi je sto se u tvom pogledu izvijaju i maze .
Ovo je tek dio jednostavnih misli koje kroz mene teku ,
izmedju sna i jave cutim kako ljepotom sladis svijet
i zamisljam koliko se more trudi uljepsati svoje blago ,
sto ravnica cini da se suncokreti stalno tebi okrecu .
Otvaram svoje srce ptici sto na nebu nepomicno stoji ,
pomjeram njen red iz ociju i nudim joj veliku zvijezdu ,
pokrivena sjajnim kapima kise , slijece u moje obrve ,
poklanja mi smisao tankih vidika i svoje srebrno perje .
Kazem naglas , pa sto ako ceznem i ne mogu bez tebe ,
zar se moraju nad mojom glavom skupljati noc i dan
i zasto sutnjom zlatnog kljuna krijemo prastara znanja ,
kad mozemo sjediti i mjesecinu sa svijetom podjeliti .
Polako me stavi u kandje i povede iznad ostrih visoravni ,
izmedju njenog tijela i mene prostruje daleki vijetrovi ,
mimoisli smo velike gradove i njihova zagadjena mjesta ,
preletjeli putnike i na kraju stigli usred ostrva u vremenu .
Tu smo rece i pusti me da hodam zgusnutim zrakom sna ,
sad je i sjenka njenog kljuna zatreperila mojim likom ,
uhvacena milinom svih proteklih uzdaha mog drhtanja ,
izvadi skoljku iz pijeska i bez rijeci na zeleni kamen stavi .
U dodiru kamena i skoljke skrivena je tajna koju zelim znati ,
znam , zagrljaj istinske ljepote nije u letu niti dubini mora ,
on se cuva tamo gdje se ne skuplja mrak , gdje nema svejdoka ,
u zadnjoj niti srca i na izvoru duse , samo u nama samima .
Нема коментара:
Постави коментар