Sreća kojom me je on obasuo penila se srebrom, kao ogromni vodopad što sa neba pada.
Hujalo je sve od njegovog moćnog glasa. Ogromni prsten njiva, šuma i livada njihao se u njemu kao u zvučnom krilu.
Ni glas vetrova, ni pesma ptica, ni naša reč nije se više u moćnom huku mogla razabrati.
Stajala sam, mala kao cvet, u podnožju toga vodopada i sa strahom očekivala kad će srebrne kapi prepuniti čašicu moje duše.
Danas sedim na obali mirnog jezera u koje su se sručile sve srebrne česme moje sreće.
U njegovom dnu plove uspomene, zelene i mirne kao smrt.
Нема коментара:
Постави коментар